Oduvijek su me fascinirale zlatne ribice… Svakodnevno uživam u egzotičnom dojmu koji akvarij stvara u mom životnom prostoru, a još uvijek se potajno nadam da ispunjavaju želje. Osim što promatranje njihovog veselog plivanja može biti opuštajuće, meni je nedavno poslužilo kao okidač za aha-trenutak: uočila sam jednu neočekivanu sličnost između zlatnih ribica i ljudi.
William, moja najdugovječnija zlatna ribica, koji je star više od devet godina, dugo je boravio u jednom manjem akvariju u kojem je lijepo narastao do određene veličine i onda prestao rasti. Prije nekog vremena odlučili smo ga obradovati velikim akvarijem i dodavanjem društva nekoliko mladih ribica koje su pokraj njega izgledala poput beba. Od malih ribica sam očekivala da rastu, ali William je već bio stariji, davno je prestao rasti i ni na kraj pameti mi nije bilo da od njega očekujem bilo kakvu promjenu. I, doista, zlatne bebice su brzo rasle, ali usprkos svoj dobi i William je počeo ponovno rasti. Rastao je određeno vrijeme i onda opet prestao. Davno sam negdje pročitala da je to jedna od odlika zlatnih ribica – izvrsno se prilagođavaju uvjetima u svom okolišu. Budući da u mom stanu nema mjesta za veći akvarij od ovog, William i ostatak ekipe će ostati na veličini koju su do sada dosegnuli.
Ali sigurno se pitate zašto vam ja pišem o svojim ribicama?
Jer sam shvatila da smo i mi ljudi baš kao zlatne ribice. Na jednom mjestu napredujemo i rastemo do određenog trenutka i onda se taj proces zaustavlja…plivamo ukrug po svom akvariju (ne)svjesni ograničenja oko nas koja sprečavaju naš daljnji rast. Ali mi za razliku od zlatnih ribica ne moramo čekati da nam netko kupi novi akvarij da bismo opet počeli rasti i razvijati se… Mi ga možemo potražiti sami. Zato vam danas prenosim lekciju koju sam naučila od svoje zlatne ribice: Bez obzira koliko godina imaš, kad prestaneš rasti u svom akvariju kreni u potragu za većim.
Jeste li i vi kao moj William? Da li je došlo vrijeme da krenete u potragu za svojim novim, većim akvarijem?